Često se u krugovima kolekcionara i na aukcijama starih zaliha provlači teza o “pred-hibridnoj” Kubi kao zlatnom standardu koji se više nikada neće ponoviti. Iako se promjene u duhanskoj industriji obično događaju sporo, devedesete godine prošlog stoljeća na Kubi su bile trenutak brutalnog reza. To nije bila samo ekonomska kriza uzrokovana padom SSSR-a, već biološki rat protiv neprijatelja kojeg nitko nije vidio očekivao: plave plijesni (Peronospora hyoscyami).
Uspon i pad legendarnog Coroja
Do devedesetih, kralj kubanskih polja bio je El Corojo. Razvijen 1930-ih i 40-ih na plantaži El Corojo u regiji Vuelta Abajo, ovaj je duhan postao sinonim za vrhunski wrapper. Bio je poznat po nevjerojatnoj elastičnosti, visokom udjelu ulja i specifičnom, bogatom profilu okusa koji je kombinirao začine, papar i duboke note zemlje.
Međutim, njegova genetska čistoća bila je i njegova slabost. Corojo je bio izrazito osjetljiv na bolesti. Kada je plava plijesan poharala otok, a kubanski poljoprivrednici ostali bez pristupa modernim fungicidima zbog “Specijalnog razdoblja”, industrija se našla pred kolapsom. Rješenje je bilo radikalno – potpuna zamjena stare sorte novim, otpornijim hibridima.
Era hibrida: Habano 2000 i nasljednici
Prvi pokušaj spašavanja bio je Habano 2000. Iako je bio otporan na plijesan, ovaj hibrid (nastao križanjem Coroja i jedne sorte duhana za lulu) donio je nove probleme. Listovi su bili deblji, teže su gorjeli, a profil okusa je bio znatno drugačiji – manje kompleksan i s tendencijom prema gorčini ako fermentacija nije bila savršena.
Nakon njega su došli Corojo 99 i Criollo 98, koji su danas standard. Oni su donijeli stabilnost i bolji prinos, ali uz cijenu. Mnogi tvrde da su te nove sorte “čišće” i “lakše”, ali da im nedostaje onaj prljavi, teški šarm koji je krasio cigare iz 70-ih i 80-ih.
Brendovi na udaru: Montecristo i Partagás
Ova tranzicija najviše se osjetila na gigantima koji se oslanjaju na snagu i bogatstvo okusa.
- Montecristo: Legendarna “dvojka” (No. 2) tijekom devedesetih je prošla kroz strašne oscilacije. Prelazak na hibride rezultirao je cigarama koje su često bile prečvrsto motane i imale su “ravniji” profil bez one karakteristične kakao note koja se razvijala kroz godine starenja.
- Partagás: Kao brend poznat po snazi, Partagás je možda najviše izgubio nestankom starog Coroja. Njihova serija Lusitanias iz tog razdoblja često se navodi kao primjer duhana kojem je nedostajala duboka, začinska struktura koja je ovaj brend činila prepoznatljivim desetljećima ranije.
Osim genetike, problem je bio i u tlu. Bez sovjetskih gnojiva, zemlja u Vuelta Abajo bila je iscrpljena, što je dodatno utjecalo na to da duhan iz 90-ih bude blijeda sjena onoga što pamtimo kao “klasičnu Havanu”.
Danas je kontrola kvalitete na višoj razini, a hibridi su postali standard koji prihvaćamo. Ipak, ostaje ono vječito pitanje koje muči svakog aficionada koji drži do povijesti.
Ima li među vama onih koji su imali privilegiju pušiti redovne serije iz kasnih 70-ih ili ranih 80-ih? Osjeti li se u tim starim sortama doista ta famozna “uljnost” i snaga koju moderni hibridi navodno ne mogu replicirati, ili je cijela priča o superiornosti starog Coroja samo mit proizašao iz nostalgije za nekim jednostavnijim vremenima?